Na svijetu postoje samo fizički entiteti. Ljudsko ponašanje je također svodivo na promene na nivou materije. Međutim, kakav je mehanizam tog ’’svođenja’’?
Analogija sa kartama nam otkriva da neka igra kao npr. poker, iako nema nikakve veze sa materijom tj. sa materijalom od kojih su same karte napravljene – ipak kao igra kada se igra uključuje i ljude i materiju i vreme. Iako nešto imaginarno i neutemeljeno (igra i njena pravila1) može da odnese imetak kao i duševno zdravlje igrača. Na identičan način u tumačenje sveta mora se uključiti i etika.
Moramo čak osnažiti shvatanje o primarnosti etičkog u ljudskim starima – ali nikako u smislu da je moral nešto objektivno, da se može poravnati sa stvarima, da postoji nekakav temelj etike2. To opet ne znači da iako su moralne norme iz ’’sveta ideja’’ (idealni izbori) nemaju uticaja i efekta na ljude i materiju.
1. Svet je materijalna pena ili talasanje energije, atomi i praznina3.
2. Naše misli i uverenja jesu sastani deo te pene. Npr. karte (atomi) i jedna od mogućih igara sa kartama (misao, logika, teorija). U toj igri postoje pravila – ali ta pravila nemaju nikakve veze sa realnošću tj. sa papirom i plastikom od kojih su karte napravljene – ali igra je realna jer igraju realni ljudi.
3. Stvaranje lažnih stavova kod pčela: Pčele će zbog ubačenog grejača u košnici zaključiti da je leto pa će matica početi sa polaganje jaja, ali će svaka pčela po izletanju iz košnice ’’zaključiti’’ da je zapravo zima…Iako je misao/stav rezultat realnih procesa u mozgu ona/on može biti lažna/pogrešan. Ovo ima svoje dalje posledice. Kada tvrdimo ili se pitamo o istinitosti nekih stavova obično za lažne, pogrešne ili neistinite stavove kažemo da je i sam način izvođenja ili razmišljanja verovatno pogrešan, tvrdimo da su premise pogrešne, itd. Međutim, kako vidimo u primeru sa pčelama – sve može biti u redu, a da ipak dođemo do pogrešnog stava/zaključka (u ’’logički knjigama’’ postoje adekvatni primeri ali meni je primer sa pčelama draži).
Možemo zamisliti da je neko svemoćno biće (kao Bog) na identičan način intervenisalo pre mnogo hiljada godina u našu prirodu i svet. (Npr. Mojsije i Isus su izvodili čuda, a na kraju je Isus i uskrsnuo), itd. U tom smislu mi danas uzalud tražimo i mučimo se tražeći temelj morala jer se Bog uklonio iz nas i našeg sveta4. Ta ’’intervencija’’, kao i grejač u košnici, su potpuno neobjašnjivi sa našeg ili pčelinjeg stanovišta. U slučaju da su ljudi sami sebi ispričali tu priču zaključak ostaje isti.
Ugovorne teorije porekla morala, sa druge strane, počinju sa pretpostavkom o samosvesnim, usamljenim ili jednakim ljudima, itd. U članku ’’Uvod u psihoistoriju’’ pokušao sam da pokažem kako je prirodno stanje, pa i prirodni temelj, zajednica strukturisana odnosima dominantnog mužjaka i njegovog harema, kao i složenim generacijsko-udvoričko-zavereničkim odnosima ostalih članova. U toj prvobitnoj porodici-zajednici nastali su svi moralni odnosi i sve njihove pretpostavke, kao i sva odgovarajuća (lokalna) tumačenja. (Etički kodeksi primitivnih društava po pustinjama i prašumama su neverovatno raznoliki.) Kada su te ’’ideje’’ jednom nastale nisu se više mogle izgubiti niti su se mogle zaboraviti, bez obzira na celokupnu istoriju ropstva i neslobode.
Na višim stupnjevima organizovanog društva moralni nalozi su odmah postali problem jer su izgubili svoj prirodni temelj. Dakle, problem je objasniti i shvatiti kako je moja dužnost da se brinem za opšte dobro, za druge ljude, itd. – jer ću time gotovo uvek zanemariti moju osnovnu brigu, a to je porodica. Drugi ljudi su moji pomagači ali i konkurenti po mnogo pitanja itd. Zar samo proračunata korisnost drži ljude zajedno? U primitivnim društvima moral je pre sredstvo za ciljeve, dok je u modernim društvima moral shvaćen kao cilj po sebi.
Dve teorije (i dva mita) su smišljene da bi moral utemeljile u društvenim zajednicama: 1 još od Grka postoji teorija i mit o prvobitnom društvenom ugovoru (kasnije Hobs, Ruso), 2 hrišćansko objašnjenje moral tumači kao nastojanje ljudi da svoju nesavršenu prirodu usklade sa božjom voljom. Radi se o mitu o prvobitnom čovekovom padu.
Dakle, moralni nalozi koje su ljudi poneli (i još uvek nose) iz svojeg prvobitnog temelja5 su poput onog grejača iz pčelinje košnice (nešto ’’neprirodno’’ ili kao naša ’’igra’’) – teraju ljude da smišljaju ’’teorije’’ koje bi objasnile nespojive stvari: toplu košnicu i zimsko okruženje (pčele nemaju svest pa to svoje neznanje plaćaju odmah smrću) – odnosno, osećaj solidarnosti, ljubavi, dužnosti, empatije, savesti prvobitne porodice i konkurentske i neprijateljske odnose otvorenog društva (nastanak prava).
Otkad ljudi postoje pitaju se o poreklu morala, pitaju se kako treba živeti, itd. To se poklapa sa ’’izlaskom’’ ljudi iz prvobitne porodice, iz prvobitne zajednice. U otvorenoj ili društvenoj zajednici – prvobitna porodična saživljenost je izgubila težinu, našla se u svojevrsnom bestežinskom stanju. Ako je moja ’’odgovornost’’ i ’’dužnost’’ npr. prema vlastitoj porodici i deci samorazumljiva – prema bezimenom i nepoznatom prolazniku dobija mistične odlike i razmere.
Ako pogledamo stare zakonike Sumera ili Egipćana nalazimo pomešane norme vladara-boga-oca, socijalnih klasa i članova porodice. Savremene teorije uopšte ne spominju čoveka u toj celini nego ga – primereno apstraktnom nivou etike – oslovljavaju sa ’’agens’’6.
Fusnote:
